Veći šok od infekcije HIV-om bio je da sam kao takav uspio pronaći posao

Pored činjenice da već dvije i po godine radim za Asocijaciju XY ovom zadatku sam prišao posebno ozbiljno, sa dozom opreznosti, empatije. Jedna od mojih dražih formi pisanja je intervju ali ako ga pravite sa osobom koja živi s HIV-om taj žanr poprima novu dimenziju.

Z.S. (22) iz Sarajeva hodnicima Sarajevskog ureda Asocijacije prošao je mnogo puta. Međutim, kako je osoblje XY-a senzibilizirano na povjerljivost lice ovog momka je bilo samo još jedno od mnogih lica korisnika/ica koji svakodnevno posjećuju Prijateljski centar za zdravlje mladih XY. No sada sam sjedio naspram njega znajući da priča koju trebam da čujem nije obična, nego priča osobe koja živi sa HIV-om u BiH.

Zvono se oglašava, otvaram vrata, dočekujem svog gosta, pozdravljamo se, objašnjavam razlog i svrhu ovog razgovora. Ako bi ste ovog momka vidjeli na nekoj od sarajevskih ulica ni po čemu ne bi ste mogli zaključiti da se radi o osobi koja živi s HIV-om. Lijepo odjeven, izrazito tamne kose, sviježe obrijan, odaje utisak osobe koja drži do sebe. Pokušavam relaksirati sagovornika šaleći se. Nalazimo dodirnu tačku, njemu je prvi puta da svoju priču dijeli sa nekim ko će je opet podijeliti sa osobama koje ga nikada ranije nisu vidjele, čule. Meni je prvi put da pravim intervju sa osobom koja živi s HIV-om.

„Ranoraniloac sam, ustajem, doručkujem, spremam se za posao, odlazim, obavljam svakodnevne zadatke, družim s kolegama, vraćam kući, obavljam kućanske poslove,  ponekad izađem vani. Postoje tri bitne razlike između Z.S. prije 3 godine i Z.S. danas. Prva je da sam tri godine stariji te da sam školsku klupu zamjenio sa uredskim stolom. Posljednja je da danas za sve gore pobrojano imam mnogo manje energije, to je zbog HIV-a", priča on dok ritmičnim cupkanjem noge odaje dozu nervoze.

„Sa svojih 17 godina mislio sam svijet je moj, išao sam u školu, učio, izlazio s rajom, flertovao, tu i tamo bi „pao" neki poljubac a ja bih pomislio kako sam najveći zavodnik na svijetu. HIV i AIDS mi nisu bili ni u malom mozgu. Da sam inficiran saznao sam kroz testiranje koje sam odlučio redovno raditi nakon što sam stupio u prvi seksualni odnos. Svaka tri mjeseca odlazio sam na Infektivnu kliniku Kliničkog centra univerziteta u Sarajevu. Prije gotovo godinu dana prilikom jednog takvog testiranja moj cijeli svijet se urušio i stotinki vremena. Doktorica sa pomenute  koja mi  je tog poslijepodneva saopštila vijest bila je moj anđeo smrti a ujedno i spasiteljica. Buran ljubavni odnos sa partnerom me je naveo na nezaštićen odnos. Tih nekoliko minuta užitka me je dovelo u situaciju da nakon što sam čuo da sam HIV+ osjetim samo neopisivu gorčinu. Želio sam umrijeti, želio sam iskočiti kroz prozor i okončati život. To je bila misao koja je mi je ispunila mozak u milisekundi. Da nije bilo doktorice to bih i ostvario, siguran sam. Četri sata me je držala u svom uredu, hrabreći. Tek kada je zaključila da neću učiniti glupost dopustila mi je da izađem, uputila na sestrinsku organizaciju Asocijacije XY, Asocijaciju za podršku oboljelim od HIV-a (APOHA)."  nastalja on.


„Ako mislite da su se moje more završile grdno se varate. Morao sam svoje osjećaje podjeliti sa nekim, odlučio sam to uraditi sa sestrom. Obzirom da ti je ostalo malo vremena moramo pripremiti tvoj ukop, ja ću se pobrinuti za sve a od tebe očekujem da mi ostaviš svoj stan u nasljedstvo. bile su njene riječi nakon što sam joj rekao za svoj status." prisjeća se Z.S. dok mu glas podrhtava a suze pune oči.

„HIV nije galopirajući kancer od kojeg se umire brzo. Uz korištenje adekvatne terapije danas oboljeli od AIDS-a mogu doživjeti normalan ljudski vijek. Uz APOHA-u i XY shvatio sam da ipak nisam sam. Ljudi uposleni u ove dvije organizacije otjerali su neopisivu jezu koju sam svakodnevno imao nakon što sam saznao da sam inficiran. Moja sreća je to da sam bio odgovoran prema samom sebi i na vrijeme otkrio virus. Mnogi ljudi ne znaju apsolutno ništa o HIV/AIDS-u, načinima testiranja. Svaka osoba koja je seksualno aktivna bez obzira na povjerenje prema partneru/ici i zaštiti koju koriste bi se trebala redovno testirati."

Prekidam razgovor i pitam ovog elokventnog momka da li je taj prvobitni šok donekle iščezao godinu dana nakon tog događaja?

„ Da, donekle jeste ali možda veći šok od ovog je bio taj da sam posredstvom APOHA-e dobio posao u jednoj organizaciji u kojoj moje kolege i kolegice bez diskriminacije prihvataju moj status. Dobiti posao u BiH samo po sebi je gotovo nemoguće a onda ako tome pridodate i činjenicu da sam HIV+ onda je to zaista situacija koja može prouzrokovati šok. Po profesiji sam pekar-poslastičar ali moj današnji posao koji uključuje edukaciju o HIV/AIDS-u  ne bih mjenjao. Osim što danas kroz posao mnogo učim imam i priliku da druge informišem o onome što je danas nažalost moja nesreća. Zamislite, imam posao."

Dok slušam ove posljednje riječi primjetim radost i zaključujem da ovdje trebam stati. Neka ovo ne bude priča sa nesretnim završetkom. Naprotiv, neka ovo bude priča-pouka, priča-motivacija, priča iz neke ne crne nego posve bijele, svijetle hronike.


AKTUELNO
XY ANKETA
Da li ste ikada posjetili psihologa/psihoterapeuta?
Da, više puta.
Da, samo jednom.
Ne, nikada.

1265
Besplatna SOS linija za žrtve
nasilja u porodici za FBiH
1264
Besplatna SOS linija za žrtve
nasilja u porodici za RS