Živim
na Jekovcu, u Sarajevu. Da baš na onom Jekovcu oko kojeg kruže različite
legende. No, kada sam ja u pitanju tu baš i nema mnogo legendi. Rođen sam prije
13 godina, baš tu na Jekovcu. Mama nikada nije voljela bolnice, te se opredijelila
za porod kod kuće tako da sam jedno od nekolicine djece iz Sarajeva koja nisu
rođena na Jezeru. Život u Starom Gradu kao i drugdje ima svojih prednosti i
nedostataka. Za početak, sretan sam što sa terase porodične kuće pruža prelijep
pogled na moj Šeher. Sretan sam što za samo nekoliko minuta mogu strčati na
Baščaršiju i kod Hodžića pojesti svoju najdražu „peticu". Tata kaže da ću za
koji mjesec moći naručiti i tu „desetku" koju godinama sanjam. Sretan sam što
me od kuće do škole dijeli samo 10 minuta lagane šetnje. Iako nekada mislim da
bi ipak bilo bolje da me dijeli nešto duži put jer zbog te činjenice da za 10
minuta mogu biti u školi redovno kasnim i redovno dobivam neopravdane. S druge
strane često poželim šire ulice jer igrati nogometa na Jekovcu i nije toliko
zabavno obzirom da se to obično svede na trčanje po snažno šutnutu loptu,
nekada čak i do Čaršije.Moji
školski dani uglavnom liče jedni na druge. Čas za časom, školski odmor prepun
graje, prepričavanja posljednjih šala i smicalica, pokoji pogled na tajnu
simpatiju, recitatorske i dramske sekcije, pokoja priredba. Ustvari, ličili su
sve do nedavno kada su u moju školu sa pogledom na drugi kraj grada,
Bistrik došli vršnjački edukatori Asocijacije XY. Ma nije taj njihov dolazak
bio toliko neobičan koliko tema o kojoj su govorili. Govorili su o sprječavanju
nasilničkog ponašanja. Zar je uopće potrebno govoriti o ovome? Radije bih
govorio o novom školskom izletu. Bilo bi bolje da to nisam pomislio jer nedugo
nakon toga sam ja bio taj koji je morao slušati prezentaciju momka imena Amer i
djevojke imena Adna o temi za koju sam lično smatrao da nema potrebe da
se prezentuje. Koliko sam samo pogriješio sa ovim stavom. Najbolji referati,
školski gupni projekti pa čak i taj izlet o kojem maštam svakog dana se ne mogu
uporediti sa zadovoljstvom zbog onoga što sam naučio kroz samo jednu sesiju.
Naučio sam to da moram prestati sa povremenim ogovaranjem druga Nedima bez
obzira na to što me povremeno živcira, jer to je jedan oblik nasilništva.
Upoznao sam dvije vrste vršnjačkog pritiska, onaj pozitivni i negativni. Ako
mene pitate proglasit ću se za vođu svih vršnjaka i biti primjer pozitivnog
vršnjačkog pritiska jer ni sam nisam bio svjestan koliko toga mogu učiniti samo
sa jednim dobrim primjerom. Shvatio sam da internet i fejsbuk nisu tako sigurno
mjesto za mene i da postoje ljudi koji virtuelni svijet koriste kako bi
vršili nasilje nad mladima. Još uvijek pokušavam pravilno izgovoriti tu riječ
sajberbuling, no to i nije toliko važno koliko je važno prepoznati ga i
prijaviti. Od te sesije otvoreno razgovaram sa mamom i tatom o tučama svojih
prijatelja i svojom željom da ih spriječim. Čak sam ih uspio i nagovoriti da
dođu na sesiju o istoj temi posvećenu samo roditeljima. Kažem uspio, jer
cjelodnevne poslovne obaveze ih često znaju spriječiti da dođu i na moj
roditeljski sastanak, a kamoli na neku sesiju o sprječavanju nasilja među
mladima. Poslije te prezentacije bili su sretni da sam ih nagovorio. Mama kaže
da nije mogla ni pomisliti da se toliko nasilja dešava u školama, među mladima
i djecom. Ipak jedna loša stvar je proizašla nakon te prezentacije. Od tada
svako jutro kada krenem u školu mama me isprati sa riječima: „Demire, kloni se
nevolja i budi primjer drugima, budi moj superheroj." To je nedavno rekla i
pred Sanjom, mojom simpatijom, a ja sam poželio da propadnem u zemlju od stida.
Naučio sam još toliko toga o nasilju i načinima kroz koje i sam mogu djelovati
da bih ga spriječio.
Istina, nekada kada se iz škole vraćam uskim ulicama Jekovca zamišljam sebe kao nekog superheroja koji svoju školu i svoje vršnjake spašava od mračnih sila nasilništva. Možda nikada neću postati superheroj, ali sada ću bar znati iskoristiti pozitivan vršnjački pritisak i prepoznati nasilje kada ga vidim. Amer i Adna su otišli brzo nakon što su završili svoju prezentaciju, a ja sam im ostao vječno zahvalan.
Projekat Prevencija nasilničkog ponašanja među mladima u općini Stari Grad finansira Evropska unija i Razvojni program Ujedinjenih nacija iz sredstava instrumenata za pretpristupnu pomoć (IPA) u iznosu od 2 miliona eura.
