Nenasilna komunikacija

Svakoga dana živimo okruženi nasiljem bilo ono vršnjačko, ili povišen ton roditelja kada se naljute na nas, ili čak ono koje trpimo od slučajnih prolaznika koji se u žurbi „očešu" od nas uz neumjesni povik.
Kakvo god nasilje bilo ono je tu u našim životima. O ovoj temi sam razgovarala sa Danijelom Dugandžić Živanović (direktoricom Udruženja za kulturu i umjetnost CRVENA) i Vanjom Jovišić jednom od osnivačica CRVENA-e

Šta je CRVENAi čime se bavi?Danijela i Vanja: Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA je osnovano je 8.3.2013. godine, a čine ga žene i muškarci koji vjeruju da su kultura i umjetnost platforme sa kojih možemo mijenjati stvari na drugačije i kreativnije načine.  CRVENA je osnovana na 8.mart jer smo željele da taj važni datum u ženskoj istoriji obilježimo stvaranjem organizacije koja se bavi pitanjima koja na žalost nisu ni danas rješena, a postavljena su kao temelj feminističkih akcija. Naša osnova je solidarnost i dijeljenje, jer vjerujemo da samo tako možemo opstati. Projekti i aktivnosti kojima se bavimo su raznoliki, a najvećim dijelom se odnose na suvremenu umjetnost i produkciju. Više o crvenoj možete naći na www.crvena.bai www.bringintakeout.wordpress.com 

Danijela: Nasilje je nešto s čime mi živimo jer imamo tradiciju nasilja. Odabrati nenasilje u svakodnevnom životu je težak put i zahtijeva samodisciplinu i kontrolu koju često  nemamo

 
Kakav je vaš pogled na sadašnje stanje u društvu i nasilje koje je u njemu prisutno?
Danijela: Ja mislim da je put do nenasilnog društva dug. Mi živimo u patrijarhalnom društvu u kojem su rodne uloge jasno definisane, u kojima se od žena očekuje da budu tihe, plahe, nježne i mile, a u kojima se od muškaraca očekuje da budu snažni da se vole potući, da piju i budu promiskuitetni i upravo te uloge stvaraju tenziju između ljudi u društvu. Kad imate očekivanja koja morate, a ne možete ispuniti, naravno da to stvara frustraciju. Vanja: To su posljedice, vjerovatno, nekog sličnog nasilja. Ne mislim da neko ko je odgojen u nasilju može tako lako živjeti život bez nasilja. 

Danijela: Ja kad kažem da sam feministkinja ljudi se prvo isprepadaju. Onda kažu „Ti mrziš muškarce" i tek tada shvatiš da ljudi ustvari ne znaju o čemu pričaju.
Odnos prema seksualnim manjinama je prestrašan. Izjave koje svakodnevno čujemo od javnih ličnosti ili nam ih plasiraju mediji su problematične na mnogim nivoima, a najgore od svega je to što te izjave šire mržnju, potiču nasilje i šire stereotipe. Predrasude i stereotipi su duboko ukorijenjeni u patrijarhalnim društvima i protiv njih se treba boriti svako ko misli svojom glavom, a posebno mladi ljudi koji danas imaju pristup informacijama i mogućnosti da svaku stvar promatraju kritički. Pristajati na stereotipe je najlakše, jer to znači da ne morate uključiti mozak i razmišljati. Sve je to već pripremljeno i objašnjeno od onih koji su «normalni». Na žalost!

Treba li edukovati i roditelje?

Danijela: Kad radim s mladima, često shvatim da su najveći problem roditelji. Kada sa njima razgovaram postaje mi jasno da roditelji šutnjom, nedjelovanjem, neradom, nekomuniciranjem nekih pitanja  mogu kreirati kod tih mladih ljudi, u ovom dobu koje je puno informacija, situacije straha u kojima mladi više ne znaju kako da se ponašaju ni kome da se obrate.  Roditelji moraju biti tu, razumijevati stanja kroz koja mladi prolaze i dati im poticaje da donose prave odluke za sebe I druge. Na kraju, djeca vam daju onoliko koliko uložite u njih.

 
Kako treba utjecati na smanjenje nasilja u društvu? Šta spriječava provođenje promjena?
Danijela:Mehanizmi koji postoje za konkretno rješavanje slučajeva nasilja su vrlo slabi što rezultira situacijom u kojoj  imamo previše registrovanih nasilnika/ca koji mirno hodaju našim gradom. Problem je jasan, ako se ja ne osjećam sigurnom ili zaštićenom ili imam vjeru u sistem zaštite, ja sigurno neću prijaviti nasilje niti ću se protiv njega boriti.
To je pogotovo naglašeno kod djevojaka. Besmisleno je vjerovati da je sigurnost držati ih zatvorene u kućama ili im ne dopustiti da izlaze na ulicu. Opasnost je na svakom koraku, žene nisu sigurne. Svaka žena, bez obzira na dob, izgled itd može biti napadnuta u svakom trenutku svog života i živi u tom strahu i sa tim strahom svaki dan. Pokazalo se to previše puta, a statistike govore da je svaka treća žena žrtva nasilja. Danas se plašimo da će naše ponašanje, dužina naše suknje ili vrijeme u kojem koračamo ulicama grada biti dovoljan razlog da neko vjeruje da može da nas napastvuje i da će za taj čin dobiti 6 mjeseci zatvora, ako ga prijavimo. Nasilje, a posebice seksualno nasilje, ne mijenja samo život žene koja je preživjela nasilje, nego i živote svih onih koji je okružuju, kao i njenu djecu i generacije koje slijede. Silovati jednu ženu znači silovati generacije koje dolaze nakon nje. O tome treba govoriti, o težini čina koji neko počini jer misli da će se izvući sa tim. Mjere moraju biti strožije i društvo se treba jasnije postaviti naspram nasilnika/ca. Ono što vjerujem da čini promjene je rad s mladima.Većina mladih s kojima sam radila, nemaju problem da razumiju šta je to nasilje. Jednostavno niko nikada s njima nije pričao.To su modeli ponašanja koje oni kopiraju i prihvataju jer suone svugdje oko njih. Također, mislim da je projekat koji XY radi, Budi muško klub, konkretan rad na promjeni takvih ponašanja. Kao i rad koji već godinama radi organizacija KULT, ženske udruge širom BIH i škole koje su uvele programe koji se konkretno bave nasiljem. Nema ništa korisnije nego kada mladima daš znanje i kada im pokažeš da vjeruješ da mogu sve. Stvarna promjena je promjena ljudi.Stvar je odnosa prema životu i prema ljudima koji nas okružuju.  Ako pričamo o promjeni, promjena treba krenuti od nas.


Pomaže li u tome obrazovanje?Danijela: Smatram da neformalno obrazovanje nužno za mlade, posebno danas kada je formalno obrazovanje nepovezano sa stvarnim zahtjevima tržišta. Naše formalno obrazovanje je balon koji lebdi i nema doticaja ni sa čim. Mi moramo raditi i unutar škola, kada je to moguće, ali i u alternativnim prostorima. Radionice i seminari se često događaju na nekim opuštenijemmjestima, na kojima je lakše učiti, koja nisu dio neke formalne strukture, u kojima se događa stvarna razmjena i u kojima su pozicije onoga/one koji/a prenosi znanje i onoga/one koji/a prima jednake i ne postoji klasična hijerarhija. Na kraju, bitno je da mladi ljudi čuju neke druge stvari,  da nauče neke nove vještine i da se druže u zdravim okruženjima.  

Na kraju.. Imate li neku poruku za mlade?Danijela: Mlade treba opustiti. Važno je da su involvirani, da rade nešto u svome slobodnome vremenu. Mladi moraju više razmišljati o tome šta znaju, koliko znaju i koliko je svaka informacija koju dobiju (o seksu, zdravlju, ljudskim pravima itd) neka vrsta odgovornosti sa kojom se treba nositi. Razmišljajte o tome kako vaš život i ono što radite kreira nove prostore slobode za vas i za vaše vršnjake i vršnjakinje. Vaša energija ne smije biti uzalud potrošena.

Danijela: Ne treba stvarati tabue oko seksa. To samo stvara dodatne probleme. Svaki mladi čovjek mora imati jednostavan i otvoren pristup kontracepcijskim sredstvima, informacijama i institucijama koje daju medicinsku podršku. Voditi računa o svome psihičkom i fizičkom je nužno, a raditi na zdravom razumijevanju seksualno-reproduktivnog zdravlja je obaveza svih nas.

  Piše: Renata Glavinka
AKTUELNO
XY ANKETA
Da li ste ikada posjetili psihologa/psihoterapeuta?
Da, više puta.
Da, samo jednom.
Ne, nikada.

1265
Besplatna SOS linija za žrtve
nasilja u porodici za FBiH
1264
Besplatna SOS linija za žrtve
nasilja u porodici za RS